(Holy Fools, 2003.)

O knjizi.

Priča je bila neko vrijeme, u istom ili drugačijem obliku, u mojoj glavi. Završila sam njen prvi rukopis prije nego što sam napisala Čokoladu, i vratila joj se poslije pet godina shvaćajući kako još uvijek volim likove i priču i kako ju želim vidjeti dovršenu. Ona prethodi Čokoladi (i upotpunjuje ju) na mnogo načina. Prvo, moj glavni lik, Juliette, ima puno toga zajedničkog s Vianne (LeMerle, također, pristaje u Reynaudove pretke), obje su putnice, neka vrsta čarobnica i imaju mnogo neispravnih slika duhovnosti.

Također ju vidim i kao uvod u Otimače plaže, po tome što je smještena u isti dio svijeta i nudi neke podatke o podrijetlu mjesta Sainte Marie-de-la-mer (primijetit ćete kako je promijenila ime u Sainte-Marine nekoliko stoljeća kasnije, kada se pojavila na Le Devinu).

Što se tiče mjesta radnje, pronaći ćete otok Nourmoutier na mnogim kartama, iako se zvao Noirs Moustiers (u prijevodu Samostan crnih fratara) u 1610. godini., i njegov se oblik na neki način promijenio otada. Još uvijek nećete naći Le Devin ni na kojoj karti, ali ako odete do najzapadnije točke otoka Noirmoutiera (koja se zove La Pointe du Devin) i pogledate ispred sebe na more, tko zna? Možda vam se posreći...

Pozadina.

Zamisao za ovu knjigu došla je do mene iz francuskog povijesnog spisa, gdje sam našla podatak o velikim reformama samostana u Port-Royalu od strane novoizabrane opatice koja je imala samo jedanaest godina. Očito je kako sam to posudila od tamo, ali za dobrobit svoga zapleta, uzela sam si brojne slobode s detaljima. Ovo je zamalo namjerno. Moja priča je izmišljena, i ne bi se trebala smatrati povijesnim prikazom određenih događaja.

Priča.

Postavljena je u Francuskoj, na sâm početak 17. stoljeća, vremena političkih i društvenih nemira, koji su uslijedili nakon ubojstva kralja, Henrika IV. To je priča o Juliette; jednom davno akrobatkinja i plesačica na užetu, sada se skrasila i živi pod krinko identiteta časne sestre (poslije svega), sa svojom kćeri, Fleur, na malom otoku odvojenom od obale francuske pokrajine Bretanje.

Juliette, ili soeur Auguste, kako je sada poznata - imala je nemiran život pun raznih događaja. Odgajana od strane Cigana, odbijana od strane Crkve, odvojena od svoje ne prave obitelji, vođena u smjeru molbi i prostitucije kako bi se zatvorio krug, trudi se pronaći stabilnost kao izvođačica u plesnoj skupini Guya LeMerlea, poznatoga kao Kos; glumca, dramatičara i ponekad kriminalca pod čiji utjecaj Juliette dospije.

Nakon nešto godina na cesti i nekih uspjeha, skupina je razdvojena, uslijed katastrofalnog sučeljavanja sa zakonom. Juliette, sada trudna i iskreno upropaštena putujućim životom, pronalazi utočište u samostanu Sainte Marie-de-la-mer, pod zaštitom ljubazne opatice. Ipak, smrt opatice, nekoliko mjeseci nakon ubojstva kralja u Parizu, uranja samostan u nered. Starom režimu je kraj; nova opatica je postavljena (iz političkih razloga), mlada žena iz plemićke obitelji koja namjerava učiniti reforme na velikoj razini. Juliettina briga je porasla kada nova opatica otkriva sebe kao dijete od jedanaest godina, odgajana u Parizu i prilično nesposobna razumjeti potrebe skupine seoskih redovnica. Što je još gore, sa sobom je povela svog ispovjednika, a Juliette ga prepoznaje.

Sada zamaskiran u svećenika, Guy LeMerle, Juliettin stari prijatelj, jasno namjerava sve zavaditi. U nemogućnosti da ga razotkrije bez razotkrivanja same sebe i stavljanja svoje kćeri u opasnost, Juliette je uvučena u njegove planove. Ali kako LeMerle vodi redovnice postupno u zbunjenost, histeriju, i napokon, kaos, Juliette shvaća kako on namjerava imati više nego jednostavnu ucjenu. I kako se priča gradi na sukobu u kojemu samo jedno od njih dvoje može pobjeći sa svojim životom, Juliette je okrutno postavljena između odanosti svojim samostanskim prijateljicama, majčinskog nagona i neprestane ljubavi prema muškarcu koju ju je već jednom prije izdao, i koji neće prezati da to učini ponovno...

Osnovno.

Bila sam pod jakim i upornim pritiskom promijeniti neke glavne elemente u priči - pogotovo likove. Možda je moja uvredljivost zbog divljenja (fraza zbog koje sam zaboravila kritike časopisa Private Eye zbog moje prošle knjige), ali još uvijek nisam ništa promijenila. Ipak, osjećam kako bih trebala dodati neke komentare i objašnjenja, kako bih nekako pomirila dugove.

Prvo, Crkva. Poslije Čokolade odlučila sam kako više nikada neću pisati o Katoličkoj crkvi. Ovo je bilo djelomično zato što su mnogi čitatelji krivo shvatili moju priču kao dobro protiv zla, s Katoličkom crkvom kao lošim likom. Ovo nije bilo slučaj tada, a nije niti sada. Vjerovanja, kao i politički pogledi, uvijek su bili otvorenih vrata za optužbe i krivo tumačenje. Crkve, kao i bilo koje druge institucije, dobre ili loše su jedino kao pojedinci koji u njima služe i rade. Ova priča nije nikada trebala biti napad na Katoličanstvo više nego što je bila Čokolada; ali kao Čokolada, to je priča o vjeri, ljubavi i - nadam se - jedan oblik spasenja.

To me dovodi do Juliette i LeMerlea. Sada je LeMerle izazvao više kontroverzi, četiri mjeseca prije objave knjige, nago bilo koji drugi lik kojeg sam ikada stvorila. Mogu i vidjeti zašto; on je sebičan, okrutan, nepošten, neodan i u potpunosti se posvećuje ostvarivanju svojih ciljeva. U potpunosti je nemoralan; ne vjeruje u Boga ili ljudskost.

U drugu ruku, ne vidim kao u cjelini kao nekoga od zlih likova priče. Zapravo bi on mogao biti opstajući junak. Ima mnogo kvaliteta; pametan je, uporan, snalažljiv i prilagodljiv; nesposoban je za žaljenje samoga sebe; živi u potpunosti sa svojim mislima; i što je najvažnije, on je otporan. Njegov sustav vrijednosti je osoban, temeljen na volji za preživljavanjem i ljutnji na korupciju Crkve i Suda. Što on radi je neoprostivo, ali može biti razumljivo; što god da je, ne pretvara se. Zna tko je i ne mari za ono što drugi misle o njemu, ostajući gnjevan na poraz, možda, ali uglavnom nepromijenjen i u cijelosti neponovljiv.

Ovo je, mislim, problem. Hollywood nam je dao primjer neponovljivog grješnika, i svi očekujemo kako će naši zli likovi umrijeti ili biti preobraćeni na kraju trećeg čina. U ovom slučaju jednostavno to nisam mogla učiniti; djelomično zato što život nije uvijek kao na filmu, ali najviše zato što mali dio mene koji je LeMerle tako nije htio.

Još sadržaja:
Kupite knjigu :: Prvo poglavlje