(Five Quarters of the Orange, 2001.)

O knjizi.

Ova knjiga završava 'trilogiju o hrani' (Čokolada, Kupinovo vino) i obrađuje prilično iste teme, iako je ova treća knjiga mnogo mračnija od prijašnje dvije. Postavljena u malo selo pokraj Angersa na rijeci Loire, součava se sa nesrećama udovice i njezino troje djece, Cassisa, Reine-Claude i Framboise, protiv podloge Njemačke okupacije. Bez oca i jedino sa svojom tvrdoglavom i preopterećenom majkom, troje djece ulaze u neobičan i brutalan svijet u kojem su odrasli druga vrsta, i koji djeluje po sasvim drugačijem obliku moralnih vrijednosti. U ovaj krug ulazi Tomas Leibniz, njemački vojnik koji se potajno sprijateljuje s troje djece i vodi ih korak po korak u svijet prijevara, ucjena i laži.

Pozadina.

Ako je Kupinovo vino o mom djedu s tatine strane, onda Pet četvrtina naranče o govori mom djedu s majčine strane (čiji se portret u uniformi nalazi na stražnjoj strani knjige). Bio je u vojsci tijekom rata, i bio je nagrađen dva puta nagradom Légion d'Honneur, te je tijekom okupacije sa svojom obitelji živio u mjesnoj školi (bio je učitelj). Kasnije ga je žena prijatelja koji je bio u Pokretu otpora razotkrila Gestapu, pa su on i njegova obitelj bili prisiljeni otići, bježati i sakriti se na farmi rođaka na selo. Kada sam bila mala, moj djed mi je ispričao tisuću priča o svojim iskustvima u ratu i Okupaciji, i bila sam fascinirana idejom da je taj stari čovjek koji je pušio lulu i volio ribarenje (kao i trošenje sati na rješavanje zamršenih matematičkih zadataka za zadovoljstvo) bio nekada ratni heroj. Njegove anegdote bile su u mnogočemu drugačije od 'službenih' inačica događaja, i to je razlog zašto je knjiga toliko subjektivna; nije povijestan pogled nego priča jedne osobe, i pisanje te knjige mi je vratilo sjećanja na njega, neka od njih i neugodna, ali sva veoma živa. Moja majka, koja prevodi moje knjige na francuski jezik, najviše voli baš ovu knjigu, što je odahnuće, zato što ne želim uznemiriti nikoga u obitelji (s nekoliko malih iznimaka).

Pet četvrtina naranče, kao i Čokolada i Kupinovo vino, je priča o hrani kao metafori za promjenu, ali u ovom slučaju pretvorba nije uvijek dobroćudna. Kao dijete, Framboise namjerno uznemiruje svoju majku s mirisom naranče, koji joj pak donosi glavobolje - ovdje je hrana iskorištena kao oružje radije nego kao posrednik ljubaznosti. Samo što je mnogo kasnije u svom životu Framboise sposobna shvatiti svoju majku i oprostiti joj, i u isto vrijeme oprostiti samoj sebi. Hrana nastavlja biti izvor zadovoljstva, ali ovdje je to daleko od jednostavnog; politizirano je činjenicom kako je mnogo nje u malim zalihama; postaje značenje razmjene i ucjene, kao za vrijeme rata tako i danas; postaje izraz stila (više za neodobravanje starije Framboise); vrata u prošlost, samouvjerenje; posrednik dugo očekivanog oporavka odnosa između majki i kćeri.

Pet četvrtina naranče je također priča o djetinjstvu. Kao bivša učiteljica i majka mladog djeteta, smatram kako mi je lakše predočiti si tamniju stranu djetinjstva, povremenu neobičnost koja postoji čak i u najuzornijoj i najljubaznijoj našoj djeci. Djeca su daleko više zamršenija bića nego što bismo uopće mogli zamisliti; i djeca Pet četvrtina naranče nisu niti uzorna niti ljubazna, ali su razvili sustav ponašanja koji ima malo toga s odraslima oko njih, dosizanjem njihova glavnog prioriteta i snage vlastitoga prihvaćanja stvari. Framboise je trebala brzo odrasti. Uz gubitak svoga oca u ranim godinama tako da malo njega ostaje u njenom sjećanju, vjerovanje kako nije voljena sa strane svoje zatvorene majke, u stalnom sukobu svojih natjecanja da bude voljena, razvila je preveliko nepovjerenje za svoje godine, i određeno razumijevanje slabosti drugih. Njezina okrutnost prema majci je na velikoj razini i u potpunosti svjesna, a na drugoj razini Framboise je veoma naivna i ranjiva, želi voljeti i biti voljena. I baš ta ranjivost i određenost vode ju Tomasu Leibnizu. On postaje usredotočen na Framboiseinu potrebu - i do danas podsvjesno - na njenu spolnost kao i na zamišljen očinski lik za svo troje djece. Što je možda najvažnije, on igra ulogu pregovarača između svijeta odraslih i dječjeg svijeta; pridružujući im se u igrama, opravdavajući njihova djela i postavljajući sebe kao autoritet među njima.

Pet četvrtina naranče je roman o prijevarama; intimnim prijevarama, neizgovorenim prijevarama, prijevarama u obitelji, većoj zajednici i dalje u ratnoj Francuskoj. Za Framboise se ovaj 'učinak kapljice koja je pala u vodu' ponavlja kroz godine, zadržavajući trenutak i šireći krugove cijelo vrijeme. Prikladna slika u priči gdje simbolična prisutnost Stare Majke, strašnog, neobičnog šarana, nije nikada predaleko. Za mene ona predstavlja neizgovorljive strahove djetinjstva; strah od smrti i spolnosti, čudovišnih Freudovskih blizanaca podsvijesti. To nisu strahovi na koje Framboise može utjecati, čak i na sebe. Zapravo, u Pet četvrtina naranče nitko ne utječe ni na što previše.

Za Mirabelle, hrana i njena priprema ostaju jedino sredstvo komunikacije između nje i njene djece, i njezin jedini izraz ljubavi. Starija Framboise je u stanju okupacije gdje je bilo koje pokazivanje emocija priznavanje slabosti. Njene vlastite kćer brzo postaju odvojene od nje zbog njezine očajničke ljubavi; ponos joj zabranjuje prizvati ih natrag. Njen nećak i njegova sebična supruga skrivaju svoj tajni plan iza svojih nevinih lica. Ironično, to je Paul, dječak koji je jednom mucao tako strašno da radije nije ništa govorio, koji prekida krug nerazumijevanja, čak iako nije niti on u potpunosti bez krivnje.

Kao što sam rekla, to je mnogo mračnija priča čak i od Čokolade i Kupinovog vina. Svijet djetinjstva nije uvijek svijetao i nevin, a čudovišta djetinjstva su stvarna i zastrašujuća kao bilo koji horor rata. Strah i neljubaznost koje postoji među djecom i njihovom majkom, kao i završan, potpuni nesretni slučaj koji razdire obitelj, obilježava svakog člana zajednice za cijeli život. Framboise, pogotovo, je označena; unatoč tome što je ona ta koja se svojevremeno trudi razriješiti prošlost i nastaviti dalje. Iako je Pet četvrtina naranče knjiga žalosna u nekim dijelovima, mislim da ostaje puna vjere i optimistična kao priča. Govori o ljubavi, i kako nas ljubav može spasiti, i kako nikada nije prekasno postaviti prošlost iza nas i nastaviti dalje. Kao oružje, hrana se pretvara u spoj prošlosti i sadašnjosti, opravdava različite strane, i nudi odliku postojanja kroz između generacija. Kroz knjigu recepata Framboise i njena majka nalaze zajednički jezik i utjecaje; pomaže usklađivanju Framboise i njezinih kćeri; zatvara krug.

 

Još sadržaja:
Kupite knjigu :: Prvo poglavlje