(Coastliners, 2002.)

Pozadina.

Ova je knjiga bila prevrtljivica! Jedno od pitanja koje mi ljudi uvijek postavljaju je: Zašto pišete o Francuskoj kada živite u Yorkshireu? Toliko je odgovora na ovo, ali jedan od glavnih razloga je sretan spisateljski moto: Nikada preblizu doma. Zato što moje knjige već uzimaju mnogo toga od članova moje obitelji, njihovu prošlost i njihova sjećanja, moram biti oprezna kako ne bih otišla predaleko i otvorila stare rane. Što dalje, to bolje. Ali Otimači plaže su drugačiji. Priča Otimača plaže još uvijek nije završila, i nikada ne bi niti trebala završiti.

Moj je djed mnogo godina imao kuću na plaži na otoku u južnom dijelu francuske pokrajine Bretanje. Svako ljeto (također i ponekad za Uskrs) provodila sam svoje praznike tamo, šest ili sedam tjedana na otoku, trčeći bosa, ribareći, jedreći, istražujući šume, i ovo se nastavljalo sve dok nisam bila u dvadesetima. Bila je to velika, iako zaostala kuća, s mnogo prostora da u njoj obitavaju tri obitelji u isto vrijeme, i san moga djeda je bio taj da živi tamo s tri kćeri, njihovim obiteljima i djecom, svima zajedno za praznike. Nakon njegove smrti, zamisao je bila da će tri kćeri dijeliti kuću i nastaviti kao prije. Iako su te stvari rijetko išle zamišljenim tokom. Smrt - i njeno obećanje nasljedstva - oslobađa ružniju stranu u ljudima, i te tri sestre se nisu mogle dogovoriti kako nastaviti dalje. Bile su suočene sa izborom; mogle su prodati kuću i podijeliti dobitak, ili pustiti jednu sestru da kupi ostatak. Samo si je jedna mogla to priuštiti - i tada samo za dio vrijednosti kuće. Rezultat: dvije sestre su je predale trećoj, odustajući od kuće za smiješno malu cijenu kako ne bi bila prodana strancima. Slijedeće godine, treća sestra je srušila kuću i izgradila (uz veliki trošak) mnogo prestižniju na ostacima prijašnje.

Još uvijek posjećujem otok jednom godišnje, ali ne idem u kuću. Prošlost je otok bez trajekta i mostova, a moji posjeti nisu uvijek u potpunosti sretni.

Mjesto za koje sam znala iščeznulo je, sve osim stvari koje su pronašle svoj put o ovoj knjizi. Sagradila sam otok Le Devin od ovih dijelova, i sada kada otvaram karte toga područja, zamalo očekujem kako ću ga tamo pronaći.

Nekoliko godina kasnije, vratila sam se na plažu koju sam voljela kao dijete i saznala sam kako je nestala. Na mjestu gdje je bio pijesak nije bilo ničega osim nasipa kamenja, s nekoliko koliba iznad njih.

Kasnije sam saznala zašto. I to je postalo ova priča.

O knjizi.

Priča je smještena na malom otoku Le Devinu, uz obalu Bretanje. Rastuće stanovništvo se sastoji od dvije zajednice; bagati La Houssiniere, koji pokriva najnaseljeniji dio otoka i koji je omiljen među turistima, i Les Salants, osiromašeno, anakronističko ribarsko selo s malo ponude došljacima. Neprijateljstvo između dvije zajednice je postojalo godinama. Glavni razlog sukoba među njima je upravljanje nad jedinom otočnom plažom i izvorom otočnog blaga, koje skuplja La Houssiniere.

U to borilište ulazi Mado, produhovljena i neovisna mlada žena koja je napustila otok sa svojom majkom prije deset godina, vraćajući se sada u Les Salants kako bi se brinula o svom boležljivom ocu. Već obilježena predrasudama, unatoč tomu trudi se stvoriti život u zajednici koju je oduvijek voljela, ali smatra je zastrašujućom, i zbog ozbiljne obalne erozije i zbog utjecaja Claudea Brismanda, mjesnog bogataša i vlasnika jedinog otočnog hotela, čiji planovi da kupi zemlju Les Salantsa kako bi tamo sagradio kućice za ljetovanje postaju sve veći i agresivniji. Kada Mado shvati kako je novi morski zid, koji je sagradio Brismad u La Houssiniereu kako bi zaštitio plažu, izričito odgovoran za šeštu nanesenu Les Salantsu, ona se trudi izjednačiti napore. Uz pomoć Flynna, putujućeg istraživača plaža i jednom davno inženjera, ona s ostatkom seljana Les Salantsa stvara ambiciozan i tajni plan kojim bi napala plažu, a zatim preuzela...

Veoma volim likove ove priče. Posebno volim Mado, tu oštru, arogantnu mladu ženu, punu dobrih namjera, tako duboko nesposobna da ih izrazi. Volim loše likove (kao što sam voljela Reynauda u Čokoladi puno više nego Vianne), i ona i ja imamo nekih zajedničkih stvari. Ostali likovi su uglavnom preuzeti s mog pravog otoka (iako dvije časne sestre imaju nešto zajedničko s Djevojkama vrane u knjigama Charlesa de Linta), pogotovo Toinette, koja nam je bila susjeda sa svojim plemenom mačaka, pijući bocu vina na dan i jedući puževe iz drveća; i neprijateljski ribari Aristide i Matthias. Veoma volim lik Brismanda, (za mene) veoma šarmirajućeg zlobnika ovog djela; stariji i predivan Yves Montaud bi bio savršen za ovu ulogu u filmskoj adaptaciji, i on je taj kojega sam oduvijek zamišljala u toj ulozi.

 

Još sadržaja:
Kupite knjigu :: Prvo poglavlje