(Blackberry Wine, 2000.)

O knjizi.

Što ako biste mogli zatočiti u bocu vina jednu godinu svoje prošlosti? Koja bi to godina bila? Koje vrijeme u godini? Kako bi mirisala? Kakav bi okus imala?

Ovo su pitanja koja su započela Kupinovo vino; drugi dio moje 'trilogije o hrani' i priču o Jayu Mackintoshu, piscu znanstvene fantastike s jednim književnim uspjehom svojega imena i nestajućim dodirom sa stvarnosti, zarobljen između nerazriješene prošlosti i jednolične sadašnjosti, pateći od blokade pisanja i početka alkoholizma, Jay je izgubio svoje ciljeve.

Ali slučajno otkriće šest boca domaćeg vina, naslijeđe starog i u sjećanjima izblijedjelog prijatelja čini se kao da drži ključ novoga početka, smisao izlaza i završnog pomirenja. Ima nečega čarobnog u tom vinu; nešto što daje život prošlosti, posrednik je pretvorbe. Pod njegovim utjecajem vrijeme može ići unatrag i mrtvi se mogu vratiti u život - što Jay otkriva kada, nagonski, napusti glamurozni londonski život i pobjegne u polurazrušenu seosku kuću u udaljenom selu u francuskoj pokrajini Gascogne, gdje dvije tajne čekaju na njega; duh iz prošlosti kojeg nitko drugi ne može vidjeti, i Marise, povučena udovica sa svojim vlastitim duhovima...

Pozadina.

Dovršila sam Kupinovo vino prije izdavanja Čokolade. Sretna sam što se tako dogodilo jer, da sam mogla predvidjeti uspjeh Čokolade, možda bih završila kao Jay, u potpunosti zamrznuta svojim uspjehom i u nemogućnosti više ikada napisati nešto ozbiljno. Na sreću, ima puno više toga zbog čega bih mogla zaostati u stvarnom svijetu od Jaya - život s osmogodišnjakinjom je savršen lijek za život u prošlosti - i trudila sam se ne previše razmišljati o Čokoladi dok sam pisala, znajući kako su svi književni uspjesi utvrđeni prema očekivanjima.

Rekla sam kako je Kupinovo vino završilo kao suputnik Čokolade, nakon svega. Nije to bilo namjerno, ali postoje dijelovi koji se poklapaju u obje knjige (hrana/piće kao posrednik preobrazbe, čarolija, život u maloj zajednici). Što je još bolje, glavna radnja Kupinovog vina smještena je u isto selo koje sam iskoristila u Čokoladi, pa se činilo prirodno imati i neke iste likove. Ali to nije, ipak, nastavak priče. Ne vjerujem u nastavke i nemam namjeru ikada pisati jedan. To je rođak - bratić, možda - i zato ima slične gene.

Kako je Čokolada započela kao priča o mojoj prabaki s majčine strane (koja se pojavljuje kao Armande u knjizi, i na fotografiji na stražnjoj strani knjige), Kupinovo vino je u mnogočemu priča o mome djedu s očeve strane. Lik Jabučara Joea Coxa, vrtlara u Yorkshireu, bivšeg rudara, čarobnjaka amatera i tragača za dalekim horizontima, se u velikoj mjeri temelji na njemu, i on čini kostur priče. Također se nalazi ondje na stražnjoj strani knjige; s pet ili šest godina, sjedi na koljenu svoga oca. Rođen u obitelji rudara ugljena na sjeveru Engleske, moj djed je bio vrtlar i volio je uzgajati, iako je njegov vlastiti otac na to gledao kao na gubitak vremena i jedino je opravdavao korisno vrtlarstvo (uzgoj biljaka za hranu). Slijedeći svoga oca i svoju braću u rudnike, radio je tamo nekoliko godina prije negoli je dobio posao iz snova, kao glavni vrtlar u mjesnoj zajednici. Kad je nastupio rat, pokušao se priključiti vojsci, ali mu je bilo rečeno kako zbog ozlijede ruke koju je zadobio u rudnicima, nije sposoban za vojnu službu. Tako je volontirao vraćajući se rudarstvu, odustajući od posla koji je volio, i kada je rat završio, otkrio je kako se namjerno osudio na još trideset godina.

U mirovini se, ipak, vratio vrtlarstvu. On i moja baka su kupili slastičarnicu (gdje su neko vrijeme živjeli i gdje sam ja rođena), i on je pokraj nje imao dio za sebe u kojem je uzgajao razne vrste voća i povrća. Moja najranija sjećanja su ona tog vrta i biljaka koje su tamo rasle u omotima sagrađenim od prerađenog otpada, s radijem koji je visio na grani drveta, i mene kako jedem štapiće rabarbare i slušam priče. Sjećam se svoga djeda, dok je radio pekmez i zimnicu, i kako je kuća uvijek mirisala na kuhanje, marinadu ili vrenje. Najbolje se sjećam njegovog vina. Puno toga bilo je isprobavanje pa je tako bilo i nepitko (graševina, krumpirovo vino i pastrnjak), ali neka su bila prilično dobra. Čuvao ih je u opletenim posudama u stražnjoj sobi, i rijetko je pio bilo što drugo. Kad sam krenula na fakultet uvijek bi mi poslao dvanaest boca svog domaćeg vina na početku školske godine, a moja bi mi baka poslala voćni kolač ili staklenku pekmeza tijekom polugodišta. To je bio, kao, okus od doma.

Kad je moj djed umro prije deset godina, pokupila sam nekoliko preostalih boca iz njegove smočnice. Jay je bio hrabriji od mene - ja ih još uvijek nisam otvorila.

 

Još sadržaja:
Kupite knjigu :: Prvo poglavlje